Ivan Granđa (1879 – 1953)
Ivan Granđa rođen je 25. ožujka 1879. u Šašinovcu. Pučku školu polazio je u Cerju (1886-1890). Čitao je novine, osobito Dom i Hrvatska misao koje su izdavali braća Radić, i stvarao vlastitu knjižnicu koju su pretežno činile knjige gospodarskoga sadržaja što je u to vrijeme, na selu, uistinu bila velika rijetkost. Jedan je od osnivača seljačke zadruge u Cerju 1906., njezin potpredsjednik i od 1908. tajnik. Ubrzo postaje članom GO Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) i nadzornog vijeća Hrvatske seljačke tiskare. Osnovao je osam zadruga u Sesvetskom prigorju, a od 1913. – 1922. predsjednik je uzorno vođene zemljišne zajednice.
Za vrijeme I. svjetskog rata ušao je u poslovni odbor Hrvatsko-slavonskoga gospodarskoga društva i bio je jedini seljak u njemu. U 1920-im član je nadzornog odbora osiguravajuće zadruge Providnost u Zagrebu i ravnateljstva dioničke zadruge Hrvatski seljački dom koja je prikupljala sredstva za Seljački dom. Za narodnog zastupnika Granđa je bio izabran na skupštinskim izborima 1925. i 1927. Ranjen je u ruku prilikom atentata u beogradskoj Skupštini na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike. Član je predsjedništva HSS. Povremeno se javlja političkim člancima u Domu. U upravnom je odboru Seljačke sloge (1925-1929 i nakon njezine obnove 1935), kulturno-prosvjetne organizacije HSS koja se bavila i poticanjem zadrugarstva te je njezin blagajnik (1935-1937). Radi regulacije potoka Zeline organizirao je seljake za prokapanje kanala u Šašinovcu. Za osnivanje zadruga koje bi radile na regulaciji (isušivanju i natapanju) rijeka zauzimao se još 1922. u Gospodarskom listu. Uz to dugogodišnji je predstavnik suda dobrih i poštenih ljudi u Šašinovcu, jednog od glavnih sredstava za jačanje lokalne samouprave koje je poticala Seljačka sloga, i predsjednik mljekarske zadruge u Šašinovcu (osnovana 1931). Surađivao je u Seljačkom svijetu i 1934., u nekoliko brojeva, uredio njegovu stranu, Zadrugarski vjesnik.
Potkraj 1930-ih ne odobrava u potpunosti Mačekovu politiku i s grupom oporbeno raspoloženih „radićevaca“ dolazi u sukob s pripadnicima Hrvatske seljačke zaštite. Vjerojatno preko sinova, članova KP, postaje simpatizer partizana koji se u svojim akcijama služe njegovom kućom, ali im se formalno nije pridružio. Potkraj rata izabran je za predsjednika Okružnog odbora JNOF Zagreb, a nakon rata bio je biran u Ustavotvornu i Narodnu skupštinu te 1946. i 1950. u Sabor NRH. Bio je i član Prezidijuma NRH. Na prvom zadružnom kongresu 1946. izabran je za predsjednika Glavnoga zadružnog saveza NRH. Uz to bio je u odboru Narodne fronte, potpredsjednik IO HRSS i, do pred smrt, predsjednik Seljačke sloge. Umro je 31. ožujka 1953. u 74. godini života, a pokopan je uz Stjepana Radića u arkadama na zagrebačkom Mirogoju.
Izvor: Sesvete.hr